Kao što je svaka književnoumjetnička epoha reakcija na prethodnu, tako je moderna reakcija na realizam. U djelima Kafke i Kamija nije se promijenio samo pojedinac, nego i društvo.
Realizam je književnoumjetnička epoha, a i pravac koji kritikuje društvo i ispituje utjecaj društva na pojedinca. Postoji nada iako se Bog, kao i religija, skoro nikako ne spominje.
Moderna je književnoumjetnička epoha koja se zasniva na filozofiji egzistencijalizma. Ključni pojmovi egzistencijalizma su egzistencija i esencija. Egzistencija predstavlja postojanje nečega, a esencija suštinu tog postojanja. Filozofi su se dugo prepirali oko toga da li je egzistencija prije esencije ili esencija prije egzistencije. Zaključili su da je egzistencija prije esencije, to jest da nešto može postojati a da nema svoju suštinu postojanja, a dokaz su našli u čovjeku i time je nastao pojam apsurda koji je ključ svih književnih djela nastalih u ovoj epohi. Čovjek izvorno nema svoju bit, već je sam mora stvoriti.
Najočiglednije razlike između romana realizma i moderne su dužina romana i stil pisanja. Romani realizma su mnogo duži od romana moderne. Dok se u romanima realizma pojavljuju opisi i emocije zbog kojih su najviše romani veoma dugi, u romanima moderne pojavljuje se novinarski stil pisanja, a on uključuje odsutnost stilskih figura i hladnoću i to je jedan od razloga zašto su ti romani kratki. Osim toga, postoji ogromna razlika između likova. U realizmu se javlja psihološka karakterizacija te razvoj lika, dok je lik u moderni isti kroz čitav roman. Na primjer, u „Strancu“ možemo izvući sve karakterne crte Mersoa na osnovu njegovih prvih misli. Spomenute razlike su uzrok monotonosti romana moderne.
Kafkin „Proces“ i Kamijev „Stranac“ su neka od djela u kojima se obrađuje pojam apsurda. Lik je otuđen te ga nikako ne zanima ovaj svijet. Analogno tome zaključujemo da je potpuno izoliran i odvojen od društva. Dok je Merso u „Strancu“ ravnodušan prema svemu, a time i prema društvu, Jozef K. se u „Procesu“ bori protiv društva. Ovo djelimično podsjeća na književnike romantizma koji ili bježe od realnosti ili barem malo pokušavaju da je promijene. Što se tiče samog Mersoa, njega možemo uzeti sa Anom Karenjinom kao najbolje primjere razlike između realizma u moderne. Ana Karenjina, lik realizma, na kraju se ubija zbog toga što je njen položaj i ugled u društvu ugrožen i u tome se vidi utjecaj društva na pojedinca. Merso, budući da je njegov smisao života apsurd, uopće se ne zanima za to kako će društvo reagovati na njegov zločin.
Društvo je onakvo kakav je i svijet u to vrijeme: korumpirano, nemilosrdno i nezasito. Budući da se radi o birokratiji, to još dodatno komplikuje situaciju. Uništava sve ono što se kosi sa sistemom što ga ugrožava, ili jednostavno ono od čega sistem nema koristi. Dok je pojedinac u realizmu predstavljao društvo, u moderni su društvo i pojedinac samostalni.
Za razliku od realizma, Bog je u moderni mrtav i nada je veoma upitna, a u većini djela, kao što je „Stranac“, i ne postoji. Što se tiče „Procesa“, ovdje imamo zanimljivu situaciju. Nada se pojavljuje u svakom poglavlju, ali je na kraju svakog poglavlja uništena razočarenjem glavnog lika. Ironično nepostojanju Boga, na Kafkino pisanje utjecalo je njegovo jevrejsko porijeklo. To se najbolje vidi u životnoj rutini K-a. Bog je u realizmu umirao, a u moderni je sahranjen. Nada je ukopana sa Bogom, a sahranjuje ih apsurd.
Kao što je rečeno na početku, promijenili su se i pojedinac i društvo. Međutim, zbog pesimizma i razočarenja umjetnika u stvarnost promijenila se i simbolika boja, djece, a ponajviše svjetlosti. Imajući u vidu da se moderna javila kao pobuna umjetnika zbog katastrofalnog stanja u svijetu, a koji podrazumijeva svjetske ratove, genocide unutar istih i upotrebu oružja za masovno uništenje, „davljenje“ pozitivne simbolike svjetlosti nije nikakvo iznenađenje. U „Procesu“ i „Strancu“, za razliku od djela prošlih književnoumjetničkih epoha u kojima svjetlost predstavlja nadu, spas i prosvjetljenje, svjetlost ima negativnu konotaciju. Svjetlost nije ono što osvjetljuje, već je ono što osljepljava i sprječava nas da vidimo tamu. Svjetlost se pojavljuje kao kontradikcija koja prati tragične događaje poput smrti. Glavna boja realizma je plava i predstavlja nadu. Sama boja potiče od neba. Ali, budući da je nebo pokriveno tamnim oblacima tvornica, i to ponajviše tvornica oružja, i eksplozija granata, neba, pa samim time i nade, skoro pa i nema. Djeca, koja u realizmu simboliziraju nadu u bolje sutra, radost i nevinost, u moderni se koriste kako bi svojim plačem, najčešće ispred državnih institucija, potamnila sliku.
U suštini, djela Kafke i Kamija predstavljaju vrijeme u kojem se nada vratila u kutiju, a iz koje je izašao očaj. Moderna je besmislena književnoumjetnička epoha koja je nastala kao reakcija književnika na kritično stanje u svijetu. A kao što svi znamo, besmisleni činovi nastaju u bijesu, tuzi i razočarenju. Da zaista nema nade kao što moderna tvrdi, svijet ne bi bio sada tu gdje jeste.
Nema komentara:
Objavi komentar