"Don Kihot"

           „Don Kihot“ je roman karaktera koji predstavlja parodiju na viteške romane. Napisao ga je Miguel de Servantes. Glavni lik je plemić i vitez lutalica, Don Kihot, a najznačajniji sporedni lik je njegov štitonoša, Sančo Panza.

Don Kihot je na početku romana Alonso Kuijano, pripadnik nižeg plemstva koji ima oko 50 godina. Odjednom ga zadive viteški romani te ih konstantno čita što rezultira odbacivanje opšte i prihvatanje njihove realnosti, to jest opšte iluzije, ideala. Poslije, ispranog uma, odluči postati vitez lutalica i odlazi u pustolovine po Španiji. Don Kihot postaje hrabar i neustrašiv, postavlja si cilj od kojeg ne odustaje lahko, idealista koji se sa idealima oštro sudara i sukobljava  sa stvarnošću koja je potpuni opozit njegovoj. Sa jedne strane, on je velikodušan i plemenite naravi. Sa druge strane, lahkovjeran je, naivan i zanesen, a sve ove osobine možemo prepoznati tokom njegovih avantura. Živi u svojim iluzijama i vidi samo ono sto on želi da vidi, iako mu svi ostali govore suprotno. Gleda svijet samo iz svog ugla, za koji misli da je idealan. Don Kihot je lud, ali to nije patološko ludilo, već sam način njegovog postojanja i djelovanja. Lud jer se njegovo ludilo ne poklapa sa ludilom većine. Teži ka renesansnom idealu slobode i pravde. Takav ideal u ovakvoj stvarnosti predstavlja samo gluposti, maštarije i iluziju. U tome se ogleda sukob ideala i stvarnosti. Toliko je odan tom idealu, da je za njega spreman i svoj život staviti na kocku. Njegovi podvizi događaju se u neprikladnom vremenu i zato nije prihvaćen. Kihot je djelovao patetično i zato je bio smiješan. Suština nesporazuma Don Kihota i ostatka svijeta je u tome što ovaj za plemenite ciljeve koristi neadekvatna sredstva. Zato njegova realnost izgleda izopačeno. Koliko god ovo prethodno navedeno možda zvučalo morbidno, Don Kihot, prije svega, izražava vjeru u nešto vječno i harmonično, vjeru u istinu koju on ne otkriva lako, nego do koje dolazi nakon duge borbe. Ta borba je zapravo i bila njegova psihoterapija. Pred smrt mu se vraća razum, shvata da je radio besmislene stvari i umire kao Alonso Kuijano.

Sančo Panza je Don Kihotov štitonoša, osoba nižeg staleža. Iako se na početku prikazuje kao čovjek bez „klikera“ u glavi, razvitkom radnje se dokazuje suprotno. On je Don Kihotova sušta suprotnost, koja ga balansira, kao i Kihot njega. Dok se Kihot upustio u traženje pustolovina zbog svojih ideala, Sančo je to napravio isključivo iz koristi. Veoma je plašljiv i izbjegava fizičke sukobe. Tokom njihovih pustolovina ne pokazuje veliku odanost Kihotu koliku zabrinutost za samoga sebe. Svog gospodara jedino podržava pred smrt, u njegovoj zadnjoj ludosti.

Don Kihot i Sančo Panza predstavljaju dva svijeta, koliko suprotna, toliko i povezana, jer jedan bez drugog ne mogu. Oni su iluzija i realnost, ideali i sebičnost, ludost i razum, nepromicljiva hrabrost i prenaglašen oprez. Međusobno se sudaraju i stapaju, odudaraju i privlače, isprepliću i balansiraju i tvore život. Sančo je tu da bi svojom preprostom logikom i svojom domišljatošću dao pravo osvjetljenje Don Kihotovim ludostima i maštarijama. Don Kihot je tu da bi pokazao Sanču kako možda nije sve u logičnosti i praktičnosti, kako ljudi imaju potrebu za nečim višim. Jedina njihova zajednička osobina je dobrota, od koje je i sastavljen čitav ovaj roman. Rezultat spajanja ova dva lika je ideal.

Ova parodija nije samo parodija na viteške romane. Ovo je i parodija pogleda svijeta na realnost i iluziju. Viteški romani su samo mašta. Ispoljavanje mašte može biti smiješno, ali i opasno. Vjetrečanje simboliziraju visoke ciljeve koje je imao Don Kihot, a samim neuspjehom simboliziraju teškoću postizanja tog cilja.

Ovaj roman nadmašuje parodiju i trivijalnu književnost, te se može sa jakim razlogom posmatrati kao umjetničko djelo.

Normalno je iluzija. Ono što je pauku normalno, muhi je katastrofa.