Biografija pisca
Vilijam Šekspir je rođen 23.4.1564. godineu Stretfordu na Avonu kao treće i najstarije muško dijete od osmero djece. Otac mu je bio ugledan i imućan građanin, trgovac, zanatlija i član Općijskog vijeća. Čak je i 1591. godine postao gradonačelnik Stretforda na Avonu. Vilijam je pohađao školu u rodnom kraju te je učio latinski. Čitao je Cicerona, Plauta i Vergilija. Pretpostavka je da je 1578. godine naputio školu zato što je biznis njegovog oca pošao po zlu i ne postoje podaci o njemu do njegove 18. godine. Oženio se 1582. godine sa ženom koja je bila osam godina starija od njega. Kasnije je postao glumac i dramski pisac. Najbolja djela je napisao nakon smrti supruge.
Napisao je 34 drame, 154 soneta i nekoliko pjesama.
1. Rana drama- renesansni humor, bujan jezik (30 hiljada riječi opus), visoka retorika: "Romeo i Julija" (burleska), "Mletački trgovac", "Henrik IV", "Ričard VII". Postavio je temelje tragedije.
2. Zrelo doba- velike tragedije
3. Poznije doba- "Mjera za mjeru" i "Kresida". Posljdnje tragedije su "Zimska priča" i "Oluja".
Umire 1616. godine.
Elizabetansko doba
Razdoblje vladavine engleske kraljice Elizabete I i vrijeme velikog kulturnog procvata.
-Gluma slabo cijenjena i plaćena
-1576. godine prvo kazalište. Dotad su glumci putovali.
-Žene nisu smjele sudjelovati, a umjesto njih su glumila djeca mlađa od 18 godina.
-Ljudi su svaki dan očekivali novu predstavu.
Njen moto: "video et taceo"- "vidim ali šutim". Odjeća je simbol socijalnog statusa. Dolazi do ekonomskog razvoja, trgovine i novca, a Engleska postaje kolonijalna sila.Nije bilo scenografije, drame su izvođene popodne.
Globe- pozorište sa novim postavkama
Drama u renesansnoj Engleskoj
Nastala je u periodu vladavine kraljice Elizabete I- renesansna drama. Razvo ove drame, od pojave prve renesansne komedije do njenog gašenja u građanskom ratu (1642.) je jedna cjelina. Renesansna drama je nastala na osnovu srednjovijekovne tragedije i pod klasičnim utjecajima. Mirakule- kraća prozna djela kojima su predstavljena čudesa (najčešće biblijska). Obrazovana publika je uživala u Plautovim djelima, ali i u anonimnim djelima.
Drame su izvodili amateri.
Blankvest- osnovni stih engleske drame (nastao iz ditiramba). Nema rimu. Nastao je u Italiji, ali je svoj vrhunac doživio u Engleskoj.
Šekspir je bio petrarkista (Šekspirov/engleski sonet- 3,3,3,1). Pisao je tragedije, komedije i dramsku hroniku.
Osobine engleske drame:
1. Sloboda u odnosu na klasične kanone
2. Mješavina komičnog i tragičnog (takozvani dvostruki zaplet)
3. Odsustvo dramskog jedinstva
4. Drama u drami
5. Neverbalna komunikacija- pantomima
6. Prerušavanje
7. Hor
8. Prolog
9. Epilog
10. Maska
11. Muzika
12. Igra
13. Pozornica je antiilustrionistička- neposredan kontakt između glumaca i publike, bez optičkih varki.
Teorija tragedije
Tragedija je nastala u antici- Eshil, Sofoklo i Euripid. Ponovo je obnovljena u renesansi. U Italiji je oponašan Sofoklov model čvrsto komponirane dramske forme sa potpunim jedinstvom vremena, prostora i radnje. U Engleskoj je stvoren jedan otvoren dramski stil i oblik u kojem se radnja slobodno odvija u vremenskoj isprekidanosti i na različitim mjestima u kojima se uzvišeno miješa sa prostim i patetično sa komičnim. Međutim, to je i dalje djelo u kojem najpotpunije dolazi do izražaja ono osjećanje svijeta koje nazivamo tragičnim.
Junaci se sreću sa silama koje su daleko jače od njih, pa je njihovo stradanje neizbježno. Zato se javlja osjećanje sudbonosnog i kobnog toka zbivanja koji čovjeka vodi u propast. Ako su junaci uzviđeni, onda je i njihova propast strašnija.
Tragičnost ne dolazi toliko do izražaja u samom raspoloženju koliko u tokovima zbivanja, kako mora patiti i stradati.
Hamletovi likovi su i junaci i žrtve događaja u kojima su stradali.
Tragična slika svijeta kod čitatelja izaziva najdublji i najsloženiji estetski doživlaj- katarza, kako je nazvao Aristotel.
Obilježja:
1. Tragični junak
2. Tragični sukob (mišolovka)
3. Tragična krivica (ubistva)
4. Završetak
5. Uzvišeni stil
6. Katarza
Za razliku od Aristotela, ovdje je naglasak na Hamletu, a ne na njegovom mislima.
Monolog
Monolog je govor kojeg daje osoba iznoseći pri tome vlastite misli naglas ili obraćajući se publici direktno, čitatelju ili liku. Može se javiti i u obliku pjesme.
U drami postoje dva osnovna tipa monologa:
1. eksterni (vanjski)- kada se glumac obraća ili drugoj osobi koja se tenutno ne nalazi na sceni ili publici
2. interni (unutarnji)- obraćanje samom sebi. To je introspekcija koja ljudima, to jest gledateljima otkriva unutarnje motive. Često se koristi i u tehnici "lavina misli".
Dramski monolog- pjesnik iznosi poglede govornika, to jest lika, obraćajući se slušatelju koji pjesniku ne odgovara- Robert Brauning
Pojam "monolog" se koristi za narativni stih koji je ponekad komičan, obično dramatičan ili sentimentalan i izvodi se u muzičkim salama i tokom kućnih zabava u kasnom XIX stoljeću i ranom XX stoljeću (Albert Kami- "Stranac").
Monodrama- vrsta drame u kojoj je tekst dodijeljen samo jednom liku koji putem monologa govori o svom tekstu.
Kompozicija djela
Pet činova
Legenda o Hamletu se spominje i IX stoljeću i potiče iz starih, drevnih skandinavskih saga koje su indoeuropskog porijekla. Prvi put ih je zapisao dramski pjevač Sakso Granatikus u XIII stoljeću.
Vrijeme radnje: XVI-XVII stoljeće,
Mjesto radnje: danski kraljevski dvorac Elsinore
U Šekspirovo doba nije postojala podjela drame na činove i prizore, već su u XVII stoljeću, u vrijeme klasicizma postala prava drama, budući da su klasicisti bili opterećeni pravilima.
Sukobi:
1. Hamlet-Klaudije: ubica, loš vladar
"Nešto je truhlo u državi Danskoj."- Izgleda sve OK, ali se unutra nešto loše dešava.
2. Hamlet-majka
3. Hamlet-svijet: razočaran u ljude
4. Hamlet-sam sa sobom: nedoumica "biti ili ne biti"
Mišolovka- krimi pozorišni komad od Agate Kristi. Hamlet iskorištava dolaak glumaca i sugerira im da izvedu komad "Mišolovka" napisan upravo onako da bi kod kralja izazvao reakciju.
Plagijat- čin prisvajanja ili kopiranja tuđeg pisanog, umjetničkog ili drugog kreativnog rada u svoj vlastiti, bilo djelimice ili u potpunosti bez navođenja izvornog izvora ili autorstva. Šekspirova djela nisu plagijati. To je dokazao američki kriptograf Vilijam Fridman.
Oprost u monoteističkim religijama
Judaizam- "oko za oko, zub za zub"
Kršćanstvo- okretanje drugog obraza "Ko ti opali šamar, okreni glavu i ponudi mu drugi."
Islam- osveta je dozvoljena, ali je veće djelo ukoliko se osobi oprosti
"Biti ili ne biti"
Hamlet je zamjenice ja, moj, meni zamijenio zamjenicama mi, naš, nama i tako izjednačio svoju sudbinu sa sudbinama svojih ljudi. izlaz iz životnih poteškoća, razmišlja Hamlet, čovjek bi mogao potražiti u samoubijstvu, ali ga od takvog očajničkog čina sprječava strah od života nakon smrti, a taj život bi mogao biti gori od ovozemaljskog.
"Prevod" monologa: "Ubiti ili ne ubiti (strica), počiniti ili ne počiniti (samoubijstvo), živjeti ili ne živjeti...."
Funkcija mnologa "bili ili ne biti" u drami
Hamletov monolog predstavlja njegov sukob sa samim sobom. U tom monologu izražava svoje nedoumice ili dvoumljenje. Da li da izabere život ili smrt, da li da ubije ili da pobjegne od stvarnosti. On si postavlja taj problem i ni jedan vanjski događaj mu ne može više škoditi kao on samom sebi. Njegov problem je to što on postoji u ovom svijetu i zapravo ga je strah od borbe sa samim sobom. Hamlet je zbunjen, tužan i ograničen mladić u potrazi za istinom. Živi u svijetu izdaje i zla, gdje niko nije iskren, a osobito prema njemu. Zato se on povlači u sebe i pravi se da je lud. Svojim riječima izaziva sve oko sebe da bi saznao istinu o ubijstvu svog oca. Hamlet je veoma neodlučan što pokazuje njegov monolog "biti ili ne biti". Kroz neke od njegovih monologa možemo primjetiti da je arogantan ili je to on samo htio da pokaže drugima.
Klaudije- karakterizacija lika
Klaudije je Hamletov stric koji je ubijstvom brata naslijedio danski tron i oženio se bratovom ženom. Bio je veoma lukav i svaki svoj korak je pažljivo osmišljao. Bojao se Hamleta jer je on pravi nasljednik, pa je njegovo ludilo okrenuo protiv njega. Iz njegovih monologa se vidi da je svjestan svojih grijeha i da sebe smatra krivim te ima želju i volju da moli za oprost tih grijeha, ali osjećaj krivnje je jači od želje za oprostom. Zbog svojih postupaka, Klaudije je na kraju upao u jamu koju je sam iskopao.
Hamlet i Ofelija
Smatra se da je Hamlet poludio zbog Ofelije. Ofelija je kćerka Polonija. Hamlet je odbija zato što sumnja u nju jer je ona kćerka čovjeka koji ima visoku poziciju. To dovodi Ofeliju do ludila jer se prepala da ju je Hamlet prestao voljeti i zbog toga se utapa, uprkos tome što se pokazala odanom i moglo joj se vjerovati. Hamlet se boji greške da ne bio završio kao otac.
Karakteristike humanizma i renesanse u djelu
U doba renesanse čovjek je stavljen u centar pažnje, a ne njegov odnos prema Crkvi. To je slobodan i nezavisan čovjek od srednjovijekovnih dogmi. To je neko ko preispituje svijet oko sebe i samog sebe. U ovoj drami je akcenat stavljen na ljudske osjećaje. Na početku je to Hamletova ljubav prema Ofeliji, a kasnije se javlja sumnja koja je prisutna sve do njetove smrti. Na neki način ta sumnja ne čini Hamleta renesansnim likom jer, iako je bio obrazovan, njemu to znanje nije pomoglo da prevaziđe taj osjećaj. On sumnja u sve ljude koji ga okružuju. Sumnja u svoje postojanje, ne može odlučiti da li je bolje živjeti ili umrijeti. Sa druge strane, bogatstvo riječi i izraza u njegovim monolozima svjedoči da je Hamlet mislilac i da je njegova ličnost svestrano razvijena što su odlike renesansnog čovjeka.
Motiv zločina i kazne
Glavni motiv u djelu je motiv zločina i kazne jer se Hamlet sve vrijeme preispituje da li bi on trebao izvršiti kaznu koja bi po pravilu trebala stići kralja Klaudija. Kada je Hamlet dokazao da je Klaudije ubica, naplatio je taj zločin.
Zapis na Šekspirovom grobu
"Ivdicio pylium, genio Socratem, arte Maronem. Terra legit, populus macret, Olypmus habet."- Po mudrosti Nestor, po genijalnosti Sokrat, po umjetnosti Vergilije. Zemlja pokriva, narod plače, a Olimp ga ima.
Nestor je u grčkoj mitologiji sin kralja Neleja. U Homerovoj "Ilijadi" je jedan od najpametnijih Grka koji su otišli u Trojanski rat.
Sokrat je grčki filozof i Platonov učitel. Bavio se moralom, to jest razlikovanjem dobra i zla.
Vergilije je poznati književnik Starog Rima.
Zaključak: nemoć pojedinca da iskorijeni nepravdu
Hamlet je prisiljen na izbore.
Šekspirologija- legitimna nauka i nudi veliki broj hipoteza o tumačenju.
Tolstoj: "Hamlet pogubno djeluje na čitatelje i gledatelje."
T.S.Eliot: "Hamlet je Mona Liza literature."
Hamletova osveta je jedna slučajnost. On mnogo traži od života, a svaku nepravdu doživljava kao ljudski pad i poraz. Osjećajan, a njegov ton glasa je uvijek isti- gorak, dubok i definitivan. Zarobljenik je svog uma. Žali što Bog nije dozvolio samoubijstvo. Psihologija je okosnica "Hamleta". Hamlet je na kraju rekao Horaciju da priča istinu jer će ona uništiti zlo.
Teorija tragedije
Tragedija je nastala u antici- Eshil, Sofoklo i Euripid. Ponovo je obnovljena u renesansi. U Italiji je oponašan Sofoklov model čvrsto komponirane dramske forme sa potpunim jedinstvom vremena, prostora i radnje. U Engleskoj je stvoren jedan otvoren dramski stil i oblik u kojem se radnja slobodno odvija u vremenskoj isprekidanosti i na različitim mjestima u kojima se uzvišeno miješa sa prostim i patetično sa komičnim. Međutim, to je i dalje djelo u kojem najpotpunije dolazi do izražaja ono osjećanje svijeta koje nazivamo tragičnim.
Junaci se sreću sa silama koje su daleko jače od njih, pa je njihovo stradanje neizbježno. Zato se javlja osjećanje sudbonosnog i kobnog toka zbivanja koji čovjeka vodi u propast. Ako su junaci uzviđeni, onda je i njihova propast strašnija.
Tragičnost ne dolazi toliko do izražaja u samom raspoloženju koliko u tokovima zbivanja, kako mora patiti i stradati.
Hamletovi likovi su i junaci i žrtve događaja u kojima su stradali.
Tragična slika svijeta kod čitatelja izaziva najdublji i najsloženiji estetski doživlaj- katarza, kako je nazvao Aristotel.
Obilježja:
1. Tragični junak
2. Tragični sukob (mišolovka)
3. Tragična krivica (ubistva)
4. Završetak
5. Uzvišeni stil
6. Katarza
Za razliku od Aristotela, ovdje je naglasak na Hamletu, a ne na njegovom mislima.
Monolog
Monolog je govor kojeg daje osoba iznoseći pri tome vlastite misli naglas ili obraćajući se publici direktno, čitatelju ili liku. Može se javiti i u obliku pjesme.
U drami postoje dva osnovna tipa monologa:
1. eksterni (vanjski)- kada se glumac obraća ili drugoj osobi koja se tenutno ne nalazi na sceni ili publici
2. interni (unutarnji)- obraćanje samom sebi. To je introspekcija koja ljudima, to jest gledateljima otkriva unutarnje motive. Često se koristi i u tehnici "lavina misli".
Dramski monolog- pjesnik iznosi poglede govornika, to jest lika, obraćajući se slušatelju koji pjesniku ne odgovara- Robert Brauning
Pojam "monolog" se koristi za narativni stih koji je ponekad komičan, obično dramatičan ili sentimentalan i izvodi se u muzičkim salama i tokom kućnih zabava u kasnom XIX stoljeću i ranom XX stoljeću (Albert Kami- "Stranac").
Monodrama- vrsta drame u kojoj je tekst dodijeljen samo jednom liku koji putem monologa govori o svom tekstu.
Kompozicija djela
Pet činova
Legenda o Hamletu se spominje i IX stoljeću i potiče iz starih, drevnih skandinavskih saga koje su indoeuropskog porijekla. Prvi put ih je zapisao dramski pjevač Sakso Granatikus u XIII stoljeću.
Vrijeme radnje: XVI-XVII stoljeće,
Mjesto radnje: danski kraljevski dvorac Elsinore
U Šekspirovo doba nije postojala podjela drame na činove i prizore, već su u XVII stoljeću, u vrijeme klasicizma postala prava drama, budući da su klasicisti bili opterećeni pravilima.
Sukobi:
1. Hamlet-Klaudije: ubica, loš vladar
"Nešto je truhlo u državi Danskoj."- Izgleda sve OK, ali se unutra nešto loše dešava.
2. Hamlet-majka
3. Hamlet-svijet: razočaran u ljude
4. Hamlet-sam sa sobom: nedoumica "biti ili ne biti"
Mišolovka- krimi pozorišni komad od Agate Kristi. Hamlet iskorištava dolaak glumaca i sugerira im da izvedu komad "Mišolovka" napisan upravo onako da bi kod kralja izazvao reakciju.
Plagijat- čin prisvajanja ili kopiranja tuđeg pisanog, umjetničkog ili drugog kreativnog rada u svoj vlastiti, bilo djelimice ili u potpunosti bez navođenja izvornog izvora ili autorstva. Šekspirova djela nisu plagijati. To je dokazao američki kriptograf Vilijam Fridman.
Oprost u monoteističkim religijama
Judaizam- "oko za oko, zub za zub"
Kršćanstvo- okretanje drugog obraza "Ko ti opali šamar, okreni glavu i ponudi mu drugi."
Islam- osveta je dozvoljena, ali je veće djelo ukoliko se osobi oprosti
"Biti ili ne biti"
Hamlet je zamjenice ja, moj, meni zamijenio zamjenicama mi, naš, nama i tako izjednačio svoju sudbinu sa sudbinama svojih ljudi. izlaz iz životnih poteškoća, razmišlja Hamlet, čovjek bi mogao potražiti u samoubijstvu, ali ga od takvog očajničkog čina sprječava strah od života nakon smrti, a taj život bi mogao biti gori od ovozemaljskog.
"Prevod" monologa: "Ubiti ili ne ubiti (strica), počiniti ili ne počiniti (samoubijstvo), živjeti ili ne živjeti...."
Funkcija mnologa "bili ili ne biti" u drami
Hamletov monolog predstavlja njegov sukob sa samim sobom. U tom monologu izražava svoje nedoumice ili dvoumljenje. Da li da izabere život ili smrt, da li da ubije ili da pobjegne od stvarnosti. On si postavlja taj problem i ni jedan vanjski događaj mu ne može više škoditi kao on samom sebi. Njegov problem je to što on postoji u ovom svijetu i zapravo ga je strah od borbe sa samim sobom. Hamlet je zbunjen, tužan i ograničen mladić u potrazi za istinom. Živi u svijetu izdaje i zla, gdje niko nije iskren, a osobito prema njemu. Zato se on povlači u sebe i pravi se da je lud. Svojim riječima izaziva sve oko sebe da bi saznao istinu o ubijstvu svog oca. Hamlet je veoma neodlučan što pokazuje njegov monolog "biti ili ne biti". Kroz neke od njegovih monologa možemo primjetiti da je arogantan ili je to on samo htio da pokaže drugima.
Klaudije- karakterizacija lika
Klaudije je Hamletov stric koji je ubijstvom brata naslijedio danski tron i oženio se bratovom ženom. Bio je veoma lukav i svaki svoj korak je pažljivo osmišljao. Bojao se Hamleta jer je on pravi nasljednik, pa je njegovo ludilo okrenuo protiv njega. Iz njegovih monologa se vidi da je svjestan svojih grijeha i da sebe smatra krivim te ima želju i volju da moli za oprost tih grijeha, ali osjećaj krivnje je jači od želje za oprostom. Zbog svojih postupaka, Klaudije je na kraju upao u jamu koju je sam iskopao.
Hamlet i Ofelija
Smatra se da je Hamlet poludio zbog Ofelije. Ofelija je kćerka Polonija. Hamlet je odbija zato što sumnja u nju jer je ona kćerka čovjeka koji ima visoku poziciju. To dovodi Ofeliju do ludila jer se prepala da ju je Hamlet prestao voljeti i zbog toga se utapa, uprkos tome što se pokazala odanom i moglo joj se vjerovati. Hamlet se boji greške da ne bio završio kao otac.
Karakteristike humanizma i renesanse u djelu
U doba renesanse čovjek je stavljen u centar pažnje, a ne njegov odnos prema Crkvi. To je slobodan i nezavisan čovjek od srednjovijekovnih dogmi. To je neko ko preispituje svijet oko sebe i samog sebe. U ovoj drami je akcenat stavljen na ljudske osjećaje. Na početku je to Hamletova ljubav prema Ofeliji, a kasnije se javlja sumnja koja je prisutna sve do njetove smrti. Na neki način ta sumnja ne čini Hamleta renesansnim likom jer, iako je bio obrazovan, njemu to znanje nije pomoglo da prevaziđe taj osjećaj. On sumnja u sve ljude koji ga okružuju. Sumnja u svoje postojanje, ne može odlučiti da li je bolje živjeti ili umrijeti. Sa druge strane, bogatstvo riječi i izraza u njegovim monolozima svjedoči da je Hamlet mislilac i da je njegova ličnost svestrano razvijena što su odlike renesansnog čovjeka.
Motiv zločina i kazne
Glavni motiv u djelu je motiv zločina i kazne jer se Hamlet sve vrijeme preispituje da li bi on trebao izvršiti kaznu koja bi po pravilu trebala stići kralja Klaudija. Kada je Hamlet dokazao da je Klaudije ubica, naplatio je taj zločin.
Zapis na Šekspirovom grobu
"Ivdicio pylium, genio Socratem, arte Maronem. Terra legit, populus macret, Olypmus habet."- Po mudrosti Nestor, po genijalnosti Sokrat, po umjetnosti Vergilije. Zemlja pokriva, narod plače, a Olimp ga ima.
Nestor je u grčkoj mitologiji sin kralja Neleja. U Homerovoj "Ilijadi" je jedan od najpametnijih Grka koji su otišli u Trojanski rat.
Sokrat je grčki filozof i Platonov učitel. Bavio se moralom, to jest razlikovanjem dobra i zla.
Vergilije je poznati književnik Starog Rima.
Zaključak: nemoć pojedinca da iskorijeni nepravdu
Hamlet je prisiljen na izbore.
Šekspirologija- legitimna nauka i nudi veliki broj hipoteza o tumačenju.
Tolstoj: "Hamlet pogubno djeluje na čitatelje i gledatelje."
T.S.Eliot: "Hamlet je Mona Liza literature."
Hamletova osveta je jedna slučajnost. On mnogo traži od života, a svaku nepravdu doživljava kao ljudski pad i poraz. Osjećajan, a njegov ton glasa je uvijek isti- gorak, dubok i definitivan. Zarobljenik je svog uma. Žali što Bog nije dozvolio samoubijstvo. Psihologija je okosnica "Hamleta". Hamlet je na kraju rekao Horaciju da priča istinu jer će ona uništiti zlo.
Hmm stinky
OdgovoriIzbriši